Juventus se priključio italijanskom šampionatu tokom 1900. godine, a igrači su tada nastupali u originalnoj roze i crnoj opremi. Prvu titulu „Stara Dama“ osvaja 1905. godine, tada već u čuvenoj crno-bijeloj opremi, inspirisanoj dresovima engleskog Nots Kauntija. Naredne godine dolazi do sukoba u klubu, jer su neki čelnici razmatrali iseljavanje iz Torina. Zbog toga je dio uprave sa nekoliko igrača napustio Juventus, i osnovao FK Torino, čime je stvoreno jedno od najvećih fudbalskih rivalstava u Italiji (čuveni Derbi dela Mole).
Zlatna era počinje sredinom dvadesetih godina prošlog veka, nakon dolaska porodice Anjeli na čelo kluba. 1926. godine je osvojena druga titula šampiona Italije, a od 1931. do 1935. je Juventus 5 puta uzastopno osvajao naslov najboljeg tima u državi. 1938. je prvi put osvojen i Kup Italije. I nakon Drugog svetskog rata klub nastavlja da niže dobre rezultate, a kao posledica toga, 1958. godine postaje prvi tim u Italiji sa 10 osvojenih titula prvaka, čime dobija i zlatnu zvezdicu na dresu. Najbolji igrači kluba u tom periodu su bili Omar Sivori, Džon Čarls i Đampjero Boniperti. Dominacija je nastavljena i tokom šezdesetih i sedamdestih godina, a 1977. je osvojen i prvi evropski trofej – Kup UEFA.
1982. Juventus stiže do 20. titule i druge zvezdice (i do današnjeg dana je jedini italijanski klub koji se može pohvaliti tim uspehom), a dve godine kasnije i do titule namenjene pobedniku Kupa Pobednika Kupova. Naredne godine je osvojen i prvi Kup Šampiona, ali je taj uspeh ostao u senci čuvene tragedije na finalnom meču protiv engleskog Liverpula na stadionu Hejsel u Briselu, kada je život izgubilo 39 navijača, uglavnom pristalica torinskog kluba. Ovom titulom je Juventus postao prvi klub koji je u svojim vitrinama imao pehare sva 3 evropska takmičenja (kasnije su to uspeli još samo Ajaks i Bajern Minhen), a tih godina su u ekipi bili i ponajbolji evropski igrači tog perioda – Paolo Rosi i Mišel Platini. Ipak, druga polovina osamdesetih nije donela značajnije uspehe kluba, a 1990. godine Juventus se seli na stadion Dele Alpi koji je izgrađen zbog Svetskog prvenstva koje je iste godine održano u Italiji.
Gotovo decenijski post se prekida dolaskom Marčela Lipija na trenersku poziciju sredinom devedesetih godina prošlog veka. Ključni igrači su bili Roberto Bađo, Đanluka Vijali, Ćiro Ferara, a tada se u ekipi pojavio i mladi Alesandro del Pjero, po mnogima i najbolji fudbaler u Juventusovoj istoriji. Već u prvoj sezoni (1995) Lipi osvaja skudeto, a u narednoj i Ligu Šampiona, posle pobede nad holandskim Ajaksom u finalu. Interesantno je da je i u sledeće dve sezone Juventus stizao do finala najjačeg evropskog klupskog takmičenja, ali ipak nije uspeo da se okiti trećom titulom prvaka Evrope.
Iako je osvajao titule u domaćem šampionatu, Lipiju se nije dalo da Juventusu podari i još jednu titulu evropskog prvaka – i 2003. godine je klub doveo do finala ovog takmičenja, kada se, nakon jedanaesteraca, ipak radovao drugi italijanski klub, Milan.2005. i 2006. godine Juventus osvaja još dve titule prvaka Italije (zvanično 28. i 29.), ali je u maju 2006. godine zemlju potresla afera Kalčopoli. Juventus je bio jedan od 5 klubova optuženih za nameštanje utakmica, a završeno je tako što su mu oduzete pomenute dve titule i klub je izbačen u Seriju B. To su bili najteži trenuci u istoriji „Stare Dame“, međutim, ponajviše zahvaljujući istinskim fudbalskim zvijezdama (Del Pjero, Nedved, Bufon, Trezege, …) koje su ostale verne klubu i u drugoj ligi, Juventus se prošetao kroz drugorazredno takmičenje i ekspresno vratio u Seriju A. U sezoni 2011/12. Juventus je došao do jubilarne 30. titule šampiona, a u sezoni 2012/13. i do svog 31. „skudeta“. Rangiran je kao sedmi u listi FIFA najboljih klubova 20. veka.
Sledeći post koji ću napisati biće vezan za trofeje FC Juventus.